Sa štenetom se treba baviti od onog trenutka kada dođe u vaš dom. No količina aktivnosti mora biti prilagođena njegovoj dobi i dok su štenci mali, bitnija im je mentalna nego fizička aktivnost. Najjednostavnije pravilo je za svakih mjesec dana dodati 5 minuta više kretanja.

U šetnju na naša okupljanja možete doći već sa štenetom starim 4-5 mjeseci, dužinu šetnje prilagodite njegovoj dobi. U početne trkačke grupe pas ne bi smio prije 8-9 mjeseci starosti. Neki bi rekli da je i to prerano, no početničke grupe minutu hodaju, minutu trče i psima je to kao lagani kas i mogu pratiti svoj tempo. Obavezno je da psi nisu vezani, kako bi mogli stati i njuškati i igrati se. U početničkim grupama se trči 3-5 km.

Ako imate psa starijeg od 12 mjeseci (za velike pasmine je to 15 mjeseci), možete početi trčati, no i tada treba imati na umu da nije dobro odjednom odvesti psa na dužinu od 7 km, nego do tih dužina treba doći postepeno. Sa vezanim psom (koji vuče), nije preporučeno trčati više od jednom tjedno. Također, dobro je davati suplemente za zglobove i kosti, poput Apipet Flexi.

Razlog zbog kojeg psi ne smiju trčati (i skakati) prije nego završe s razvojem su kosti i hrskavice koje u potpunosti srastu tek s 12-15 mjeseci.

Koja je logika iza izbjegavanja fizičke aktivnosti kod štenaca prije zatvaranja ploča rasta?

Kroz godine mnogi uzgajivači, treneri i vlasnici tvrde da štenci ne bi smjeli biti istrčavani dok ploče rasta nisu zatvorene. Od mene je zatražena radiografija 12-mjesečnih pasa kako bi se provjerilo da su ploče rasta zatvorene. Nedavno mi je poznati kolega rekao da je jedan vlasnik morao potpisati ugovor s uzgajivačem da se štenac neće izvoditi van dok ploče rasta nisu zatvorene. Zašto?

Upozorenje: Ovo je dugačak tekst. Ako želite preskočiti znanstveni dio idite ravno na zaključak, međutim smatram da će vam taj dio biti zanimljiv. Detalji su jako važni kod štenaca.

Imala sam puno sreće da vidim čopor afričkih divljih pasa prije nekoliko godina na safariju u južnoj Africi. Uočila sam da ovi psi, čak i štenci, konstantno trče, igraju se i zabavljaju. Ne vjerujem da su čekali da im se zatvore ploče rasta. Tada sam se sjetila i sve djece koja se bave nekim sportom, nogomet, košarka itd. Rade li njihovi doktori i roditelji radiografiju ploča rasta? Pitala sam prijatelja liječnika postoje li zabrinutosti glede ploča rasta kod djece koja se bave umjerenom fizičkom aktivnosti, nije znao za tako nešto osim da se ne preporuča dizanje težih utega.

Vratimo se na originalnu misao nastanka ovih preporuka, te što kaže znanost? Možda su preporuke da se štenci ne bave fizičkom aktivnošću vezane uz potencijalne ortopedske probleme vezane uz artritis i hromost za koje uzgajivač ne želi da se vide dok garancija ne istekne? Ili postoji stvarna znanost koja može potkrijepiti ove preporuke? 

Prvo, što je ploča rasta? Ploča rasta, odnosno physis, je dio kosti kod štenca koji uzrokuje njen rast, a time i rast samog uda. U osnovi, na taj način psi rastu. Ploče rasta se zatvaraju ovisno o veličini psa. Manje pasmine zatvaraju ploče rasta već nakon 6-8 mjeseci starosti dok neke ploče rasta kod većih pasmina mogu ostati otvorene do 14-16 mjeseci starosti. Imajte na umu da je većina rasta psa završena prije nego se ploče rasta u potpunosti zatvore.

Frakture ploča rasta se mogu dogoditi, ali one su u pravilu povezane s nekom vrstom traume, npr. udarcem automobila (ili čak većeg psa), skokom s velike visine itd. Činjenica je da ove vrste traume često rezultiraju preranim zatvaranjem ploča rasta, skraćivanjem uda te ponekad iskrivljavanjem uda ako se radi o dijelu s više od jedne kosti, kao npr. radius i ulna (prednja noga), gdje se jedna kost prerano zatvori, a druga nastavi rasti (u pravilu radius). Međutim, ne mogu se sjetiti slučaja preranog zatvaranja ploča rasta uzrokovanog vježbanjem ili treningom.

Što je sa vježbom i rizikom za zglobove? Jedna je studija u Norveškoj evaluirala faktore rizika tjelovježbe vezane s razvojem radiografičke displazije kuka kod Labrador retrivera, Leonbergera i Irskih vučjih hrtova (Krontveit, et al. Am J Vet Res 2012;73:838–846). Oni su sugerirali da postoji povećana vjerojatnost displazije kuka kod štenaca koji su se penjali uz stepenice između rođenja i trećeg mjeseca. Također su sugerirali da aktivnosti bez povodca imaju zaštitni efekt od displazije kuka. Druga studija je evaluirala prehranu, vježbanje i težinu kao rizike kod displazije kuka i artritisa lakta kod Labrador retrivera (Sallander et al, J Nutr 2006, 136:2050S–2052S). Ad libitum prehrana (pas ima hranu stalno dostupnu) je imala visoku korelaciju s tim poremećajima zglobova (uzorak je doduše bio vrlo mali). Brzo trčanje za loptom i bačenim štapovima može uzrokovati osteochondritis dissecans (OCD), poremećaj povremeno prisutan isključivo kod velikih pasmina koji rezultira zadebljanjima hrskavice u zglobovima, npr. u ramenu, i slabi dio hrskavice koji se može odlomiti. Drugi su sugerirali da postoji neki traumatski događaj, kao npr. skakanje, koji rezultira traumom kosti ispod hrskavice zgloba što u konačnici uzrokuje zadebljanjem hrskavice koja se naknadno može odlomiti. Međutim, što god točno bio uzrok, pasmina, genetika i prehrana su vjerojatno glavni uzrok razvoja OCD.

Dakle, brze i stresne aktivnosti mogu biti faktori rizika za neke poremećaje zglobova. Imajte na umu da nijedna od ovih studija nije u potpunosti uzela u obzir genetsku komponentu pasa. Također ne postoji dokaz da je pretilost štenaca dodatni faktor poremećaja zglobova. U svakom slučaju preporučljivo je unutar perioda rasta izbjegavati aktivnosti kod kojih bi pas mogao imati jače sudare s drugim psima ili preprekama.

Što s redovitom tjelovježbom? Ovdje stvari postanu zanimljive (više detalja moguće je pronaći u poglavlju Responses of Musculoskeletal Tissues to Disuse and Remobilization u knjizi Canine Rehabilitation and Physical Therapy). Imajte na umu da sve navedene studija uključuju pse s niskim rizikom od displazije kuka, displazije ramena i OCD. Vježbanje uzrokuje opterećenje hrskavice zglobova koja se s vremenom adaptira na opterećenja kojima je podvrgnuta.  Slabe do umjerene razine trčanja kod pasa mogu stimulirati tu adaptaciju. Većina studija umjerenog trčanja ukazuje na nepostojanje ozljeda hrskavice zglobova, naravno pretpostavljajući da ne postoji već postojeće opterećenje zglobova u vidu displazije ili oštećenja ligamenata (vježbanje ubrzava razvoj artritisa u zglobovima s poremećajima).

Mladi biglovi koji su trčali 4 kilometara dnevno pri brzini od 4 km/h pri nagibu od 15 stupnjeva na traci za trčanje kroz 15 tjedana nisu imali nikakvo oštećenje hrskavice te 6% povećanje čvrstoće hrskavice i 11% povećanje debljine hrskavice što su pozitivne promjene. Trčanje 20km dnevno na traci kroz 15 tjedana nije uzrokovalo dodatne promjene, ni pozitivne ni negativne. Trčanje 40km dnevno kroz 15 tjedana također nije imalo negativne posljedice iako se radilo o psima čiji kostur nije bio potpuno razvijen, međutim trčanje 20km dnevno kroz godinu dana je rezultiralo smanjenjem debljine hrskavice od 6% i 11% smanjenjem proteoglikanskog sadržaja (dio hrskavice koji joj daje čvrstoću i otpornost na trošenje). U sličnim studijima trčanja mladih pasa 40km dnevno kroz godinu dana nije bilo vidljivih oštećenja hrskavice zglobova, ali je bilo mjerljivog omekšanja hrskavice. Imajte na umu da se ovdje radi o ogromnim udaljenostima, praktički trčanje maratona 5 dana tjedno kroz godinu dana!

Teže aktivnosti kod starijih pasa mogu uzrokovati štetnim promjenama. Trčanje starih pasa na traci brzinom od 9.6-12.8km/h sat vremena dnevno, šest dana tjedno kroz osam mjeseci je uzrokovalo degradacijom hrskavice femoralne glave, dijela zgloba kuka. Proteoglikanski sadržaj je smanjen, bilo je oštećenja kolagenskih vlakana te erozije i fibrilacije površine hrskavice. Naravno, tu se radi o puno vježbe za stare pse.

Što je s cjeloživotnom lakšom tjelovježbom? U još jednoj studiji psi su istrčavani na traci pri brzini od 3km/h 75 minuta, 5 dana tjedno kroz 527 tjedana (10 godina!) pri čemu su nosili jakne koje su im povećavale tjelesnu težinu za 30%. Nije bilo oštećenja ligamenata, meniska ni hrskavice, kao ni pronađenih osteofita. Biokemijski sastav hrskavice i njena debljina su bili nepromijenjeni. Ovi rezultati ukazuju da cjeloživotna lagana tjelovježba pasa sa zdravim zglobovima, čak i pod opterećenjem, ne uzrokuje oštećenja hrskavice.

Sažetak

Što možemo zaključiti o vježbanju štenaca? Naravno, najvažnije je da sami štenci nemaju displaziju kuka ni lakta, kao ni genetsku predispoziciju za osteochondritis dissecans. Prva stvar na koju treba paziti, od onih na koje možemo utjecati, je da štenci ne postanu pretili. Visokostresne aktivnosti, tipa skakanje s velikih visina i oštra skretanja, bi trebalo izbjegavati do zrelosti uz adekvatnu prilagodbu trkačke kondicije i treninga snage. Ne postoji dokaz da normalna razina tjelovježbe uzrokuje oštećenja ploča rasta kod štenaca. Dapače, lagano trčanje se pokazalo pozitivnim za zdrave zglobove. Potrebno je jako puno vježbanja da se uzrokuje oštećenje hrskavice zdravih zglobova. Međutim brzo trčanje na veće udaljenosti  (20-40km dnevno) može uzrokovati oštećenja hrskavice. Psi su građeni za trčanje. Normalna igra štenaca razvija mišiće, ligamente, tetive, kosti i hrskavicu, a također i koordinaciju i propriocepciju. Možda baš zato afrički divlji psi toliko puno trče i igraju se!

Noora Waltari je pitala za reference o vježbanju pasa, a mnogi od vas će vjerojatno također biti zainteresirani. Zanimljivo je da je jako puno informacija o vježbanju i sportu ljudi sakupljeno od pasa, iako naravno postoji puno razlika između njih. Međutim puno originalne literature je objavljeno u časopisima namijenjenim zdravlju ljudi pa nisu toliko poznati u veterinarskim krugovima. Ovdje su neke od referenci koje bi vam mogle biti zanimljive. Uživajte!

Original tekst: What is the Logic Behind Not Exercising Puppies Until the Growth Plates are Closed?

Što se tiče starosti ljudi, nikada niste prestari za to da postanete aktivni, čak i da krenete trčati. Ako ste u lošoj fizičkoj kondiciji, pridružite se lakšim grupama i s vremenom pređite u teže.